h1

← Natrag

Na visoravni brijega Pliš, ponad uvale Radonja i doline Rapina, između brda Sveti Mikula i ravnice Poje, nastalo je mjesto Selca, najveće naselje na istočnom dijelu otoka Brača i municipalno središte današnje Općine Selca s približno 900 stalnih žitelja.

Spočetka ovo je seoce bilo pastirsko stanište koje se kao ojkonim spominje u Povaljskoj listini, najstarijem hrvatskom dokumentu ispisanom ćiriličnim pismom iz 1184. godine (ovjereni prijepis je iz 1250. godine).
U svojim prvim danima Selca je činilo nekoliko stanova; to jest, manji broj obitelji koje su živjele u odvojenim kućanstvima i nisu bila organizirana na način kako je to danas: spomenuti stanovi bili su udaljeni jedan od drugog. Takva raštrkanost obiteljskih ognjišta dala je ime budućem naselju, Selca, jer je ta vlastita imenica, zapravo, množinski oblik imenice selo.

Tipičnost koja je Selcima dala ime zadržala je svoje obrise i dandanas, budući da se nekoliko kilometara zapadno (u pravcu sela Gornji Humac) nalaze Selački zaseoci u kojima živi pedesetak ljudi. Time se na najdoslovniji mogući način, kroz vjekove i milenij, provlači karakteristika ovog naselja, koja mu je karakteristika i podala ime: da više samostalnih i zaokruženih zaselaka čini, ustvari, jedno katastarsko mjesto unutar zajedničke organske zajednice.

Imena sviju zaseoka koji čine širu regiju samih Selaca – motreno iz pravca središnjeg mjesta – jesu ova: Nagorinac, Nakal, Osritke, Smrčevik i Nasela (Nad Sela). Budući da su ljudi ovdje živjeli uglavnom od stočarstva i poljoprivrede (rijetki su gravitirali moru i ribarstvu, ali ipak jesu), nisu odveć ovisili o Selcima. Glavnom mjestu u pohode odlazili su gotovo isključivo zbog nabavke namirnica u trgovinama i posjeta liječniku, te poradi eventualne prodaje mesnih ili mliječnih proizvoda, kao i drva za ogrjev. Hranu su većinom proizvodili sami, a koliku su samostalnost imali svjedoči i činjenica da je u zaselku Osritke bila podignuta školska zgrada. U Smrčeviku postoji crkva Svetog Josipa, ali se mise ipak nisu održavale u njoj, nego su se stanovnici zaselaka nedjeljom i blagdanima spuštali u Selca.

Ostaci spomenutih stanova nalaze se danas još na dva lokaliteta: prvi je Žuvića stan na prostoru nekadašnjeg naselja Zagvozd, a Vebera stan nalazi se sjeverno od zaseoka Nasela. Dominantno prezime u Selačkim zaseocima je Trutanić, s tim da u Naklu žive uglavnom Eterovići, a u Smrčeviku Bezmalinovići (s nadimkom Jurac).

Selca u prošlosti nastala su doseljavanjem bračkih starinaca iz danas izumrlih naselja štono bijahu podignuta desetak kilometara zapadno od današnjih Selaca (Dubravica, Mošuj, Gradac, Zagvozd), te iz naselja Podgračišće ispod današnjeg Novog Sela.

Prvi stanovnici Selaca bavili su se isključivo stočarstvom. Zahvaljujući tom faktu područje današnjih Selačkih zaseoka nekoć se nazivalo Čobanija, što se može pronaći u starim povijesnim vrelima i inim publicističkim izdanjima. S vremenom se Selčanin okrenuo kamenarstvu i kamenoklesarstvu, razvijajući sve zanatske vještine vezane uz odabir kamena i njegovo vađenje iz brda, odnosno obradu do najfinijih detalja. Razvitak kavadursko-diladurske i kulture i tehnike okrunjen je 1907. godine, kad se u Selcima osniva Klesarska obrtna škola. Ona je bila smještena u kući Venceslava Štambuka, koji je bio i njezin predvoditelj. Kuća se nalazi tik do današnje župske crkve Krista Kralja, zdesna, a sama crkva se i počela graditi marom i entuzijazmom Venceslava Štambuka i tadašnjeg župnika don Slavka Štambuka.

Bilo uz školu, bilo uz privatnu poduku, u selačkoj provenijenciji iznjedrili su se brojni majstori dlijeta i macole. U prvom redu valja spomenuti kipara Karmena Štambuka (obiteljski nadimakMutovi), koji je načinio gipsanu skulpturu svetog Ćirila, prema kojoj je kameni kip izradio njegov brat Božidar Štambuk. Ta se kamena replika nalazi na portalu župske crkve Krista Kralja, lijevo od kamenoga kipa Srca Isusova, koji je prema gipsanom negativu Ivana Meštrovića isklesao Paško Čule, ujedno autor skulpture svetog Metoda, koji se nalazi desno od kipa Srca Isusova. Pretpostavlja se da je ovaj kipar izradio i crteže za ornamentiku na kamenim kapitelima u župskoj crkvi, kao i kamenim dovratcima sakristije, prema kojim su nacrtima iste izradili selački klesari. Karmen Štambuk napravio je i kamenu skulpturu svoje supruge, koja se nalazi na mjesnom groblju u Okladinama.

Značajno ime selačkoga klesarstva nastavlja svakako i Ivan Štambuk Kanova, koji je izradio detalje na pragovima i balkonima monumentalne zgrade imenom Palac (iz 1869.), te na obiteljskoj kući poznatoj kao Mali Palac u dijelu Selaca zvanom Štambukovi dvori. Glavna značajka arhitekture velebnog Palaca jest gradnja na principu tzv. slipe fuge. To će reći da reške među kamenim kvadrima nisu ispunjene nikakvim vezivnim tkivom (malter, žbuka ili sl.), nego su se facade izrađivale na licu mjesta i polagale na svoje buduće trajno mjesto u zidu. Selački Palac svakako predstavlja remek-djelo klesarstva u Dalmaciji. Ivan Štambuk Kanova autorom je i dviju obiteljskih grobnica/mauzoleja, lijevo i desno od crkvice svetog Nikole na mjesnom groblju u Selcima.

Božidar Štambuk (brat Karmena) isklesao je kameni reljef Svetog Justinijana koji se nalazi ponad glavnih vrata župske crkve, a autor je i kamenoga kipa Svetog Ćirila na portalu župske crkve Krista Kralja, koji je izradio prema gipsanom modelu brata Karmena Štambuka. Ovaj je autor isklesao i predivan reljef koji se nalazi iznad južnih vrata u župsku crkvu, te kameni reljef Bogorodice što visi na oltarskom zidu u crkvi Gospe Karmelske (Stara crikva).

Lovre Munitić Pečenjak također je nezaobilazno ime selačkoga klesarstva, a najznačajnije djelo koje je ostavio iza sebe jesu kameni reljefi apostola postavljeni na ambonu u župskoj crkvi Krista Kralja. To su kamene replike koje je izradio prema gipsanim originalima Karmena Štambuka.

U drugoj polovici XX. stoljeća najveće ime selačkoga klesarstva bio je Miro Štambuk Miše. On je restaurirao oltar sa svetohraništem u niši lijevoga broda župske crkve, koji je bio oštećen od posljedica bombardiranja za Drugog svjetskog rata, a obnovio je i kamene oltarske noge u paralelnoj niši desne lađe, na kojoj se nalazi kip Gospe od Ružarija. Miro Štambuk Miše izradio je i kamenu krstionicu, kameni pult za čitanje i propovijedanje u župskoj crkvi, te kamenu škrabinicu s golubicom za skupljanje milodara.

Bogomolje

Snažnu ukorijenjenost Selaca u duboku povijest do ovog časa testimonijalno potvrđuju mnoge sačuvane starohrvatske kršćanske crkvice. Broj ovakvih kulturnih spomenika na čitavom području Republike Hrvatske razmjerno je malen, a na širem selačkom području nalazi se njih čak četiri.

Na brdu Kruška, između Selaca i Sumartina, dominira crkvica posvećena Svetom Nikoli (Sveti Mikula), a po njoj mnogi žitelji isto brdo i oslovljavaju sa – Sveti Mikula. Podignuta je u XI. stoljeću i, zbog četvrtaste kupole na vrhu, ubraja se u najljepše starohrvatske ranoromaničke crkvice općenito. Upravo spomenuta četvrtasta kupola i jest raritet u onodobnoj arhitekturi, što ovaj vjerski spomenik vidno izdvaja iz konteksta sakralne gradnje u Hrvatskoj. Druga crkvica ove kategorije koja je najbliža Selcima, a da im katastarski ne pripada, crkvica je dedicirana Svetom Kuzmi i Svetom Damjanu i podignuta na brdu Veli Smrčevik.

Na području Selačkih zaseoka nalaze se čak dvije starohrvatske crkvice, koje i službeno pripadaju Selcima. Prva je ponad zaselka Nasela, na brdu Grabovik, i posvećena je Svetom Tomi, a druga je ispred istog zaselka na brdu Gradac i posvećena je Svetoj Nedjelji (jednoć bijaše posvećena Svetoj Mariji). Ta je crkva bila u negdašnjem naselju Gradac. Brdo Grabovik još ima ime Sveti Toma, koje mu je nadjenula rečena istoimena crkvica.

U samim Selcima nalazi se čitav niz crkvica, kapelica ili zavjetnih ikona podignutih u čast kojem od svetaca. Na zapadnom ulazu u Selca, na području Grahovišće, nalazi se crkvica Svetog Nikole (1902.); na istočnom ulazu u mjesto crkvica Svetog Stjepana (1929.), a na predjelu Lokanjac crkvica Gospe Lurdske (1929.). Svetom Nikoli posvećena je i crkvica na groblju (1888.), kao i zavjetna kapelica na Kabanici, uz obalu, koju je podigao neznani pomorac. Na putu prema zaselku Nagorinac nalazi se zavjetna crkvica uzdignuta u čast Svetog Mihovila i Svete Marije (1933.), a blizu Nagorinca je i crkvica blaženog Augustina Kažotića (1955.). U zaselku Smrčevik sagrađena je crkvica Svetog Josipa (1964.). Nedaleko od Nasela, na predjelu Rašejače, nalazi se i crkvica dignuta u čast Svetog Ivana i Pavla.

Sveti Ante jako je štovani svetac u Selcima, čemu svjedoči i veći broj njemu posvećenih kapelica. Najznačajnija nalazi se na početku Kogula, u dvorištu obitelji Štambuk (nadimak Miše). Nedaleko odatle podignuta je mala kapelica Svetom Anti na Kačini, zatim jedna na predjelu Naraće između Selaca i Sumartina, te zadnja na Redu Svetega Ante u uvali Radonja.

Selčani su jako štovali, i štuju, Majku Božju, pa je Gospi posvećeno nekoliko zavjetnih kapelica. Kapelica majci nebeskoj bila je na zavoju na rtu Puntinak i zvala se Gospa na Radonji, ali je ona porušena i nikad nije iznovice sagrađena. Gospa Miraška nalazi se između brda Gradac i hidrotoponima Vrnica nedaleko od zaselka Smrčevik. Gospi Miraškoj bila je posvećena i crkvica koja se nalazila na mjestu današnje župske crkve Krista Kralja. Kapelica Gospe Ružarice nalazi se na jugoistočnom predjelu Selaca zvanom Sadić.

I prva crkva u Selcima bijaše posvećena Gospi. Bila je to Gospa na Selcih, koja se pod tim imenom navodi 1633. godine, eda bi se ista crkva 1645. zvala Madonna na Selcih odnosno B. B. de Radovgna. Pretpostavlja se da je to današnja Stara crikva, posvećena nebeskoj zaštitnici Gospi Karmelskoj (čiji se kip iz 1850. godine nalazi u niši ponad oltara). Godine 2005. hvarski biskup Slobodan Štambuk imenovao je ovu crkvu svetištem.

Monumentalna selačka župska crkva, Vela crikva ili Nova crikva, posvećena je Kristu Kralju, a na njezinom oltaru dominira brončana statua "Srce Isusovo", koju je 1956. godine izradio veliki hrvatski kipar – Ivan Meštrović. Gradnja ove crkve započela je za župnikovanja don Slavka Štambuka, ljeta Gospodnjega 1919. Dijelom zbog neimaštine, dijelom zbog Drugog svjetskog rata, kolosalno zdanje današnje "kamene ljepotice" dovršeno je tek 1955. godine, kad ju 17. srpnja posveti biskup Andro Štambuk.

Ovakvo sakrosanktno bogatstvo dokaz je pripadnosti ovog življa rimokatoličkoj vjerskoj uljudbi. Domicilno stanovništvo u stopostotnoj mjeri izjašnjava se rimokatolicima, pa ne treba odveć čuditi činjenica da su zadnja tri biskupa per turnum u Hvarskoj biskupiji – Selčani: blagopočivajući msgr. Andro Štambuk i msgr. Celestin Bezmalinović, a aktualni ordinarij je msgr. Slobodan Štambuk.

Novo selo

Uznosito na brdu Glavica, prelijevajući se preko obronaka njegove južne strane, smjestilo se naselje Novo Selo. Dvjestotinjak stanovnika živi u ambijentu koji nije odveć narušen modernim arhitektonskim progresijama, što ovo seoce čini iznimno simpatičnim i doimlje se kao da je u njemu vrijeme stalo.

Naselje Novo Selo, kao što sugerira i samo njegovo ime, mlađe je od većine inih naselja na Braču, a razvilo se ponad polja Vejak i uvale Vošćica. Kao i u Selcima, i ovdje su postojali međusobno distancirani stanovi u kojima su živjele pojedine obitelji, a najpoznatiji stan onaj je u Prodolima u kojem je 1912. godine bilo registrirano 12 žitelja.

Do godine 1714. Novo Selo pripadalo je pod jurisdikciju župe Gornji Humac, eda bi 1849. godine bilo potpalo pod župu Selca, a tek od 1907. godine Novo Selo je zasebna i samostalna kapelanija sa središnjom crkvom Gospe od navještenja. Blagdan se slavi 25. ožujka, ali se u župskoj zajednici vrlo snažno štuje kult svetog Ante "zimskog", koji se u katoličkom kalendaru obilježava 17. siječnja.

Današnje naselje Novo Selo razvilo se na spomenutom lokalitetu nakon što su se počeli iseljavati stanovnici iz srednjevjekovnog mjesta Podgračišće (koje se spominje u najstarijoj bračkoj kronici iz 1405. godine). Ovo je medijevalno stanište bilo podignuto podno pretpovijesne tvrđe Gračišće, koja je i oblikovala samo njegovo ime. Danas su na tom lokusu ostaci istog naselja vidljivi u prilici ostataka zidova građenih u tehnici suhozida.

U povijesnim vrelima stoji kako je Novo Selo nastalo 1574. godine, kad je mletački providur ovamo naselio 40-ak obitelji iz susjednih i prekomorskih Poljica (uscochi da Polica). Međutim, druga historiografska djela odbacuju takve konstatacije tvrdeći kako su se poljičke familije naseljavale po svem otoku. Za potkrepu takvoj tvrdnji poslužit će i sama prezimena Novoseljana, iz kojih je vidljivo da većina pripada bračkim obiteljima, što znači da ovdje obitavaju raseljenici iz inih mjesta otoka. Dio doseljenika pridoći će izvana i u XVI. stoljeću, pa će Novo Selo godine 1760. imati 160 registriranih stanovnika.

Od kulturnih spomenika Novog Sela u prvom redu valja istaknuti obilje arheoloških ostataka, koji su – što kao cjeline, što kao ulomci – zaostali iz srednjovjekovlja i mogu se vidjeti na predjelu Bunje, smještenom ispod utvrde Gračišće. Kako upućuju istraživanja arheologa, na tom su prostoru iznađeni relikti rimske gospodarske zgrade, zatim jedan rimski zdenac i manji broj grobova i sarkofaga, te obilje raznih ulomaka s ručno izrađenim klesadurama. Na jednom je stupu pronađen isklesan lik koze, a iz te se simbolike može iščitati starodrevni kult poganskog boga Silvana, zaštitnika stoke. S druge strane, u tom se znaku može nazrijeti i gotovo diluvijalni simbol otoka Brača, budući da samo ime otoka svoj leksički oblik duguje ilirskoj riječibrenton značenja "životinja s rogovima". Gdjegdje u literaturi imenoslovci će upravo prema ovom jezičnom rudimentu u vezu dovoditi ime talijanske pokrajine Abruzzo, albanski nomen Brindia i, naravno, ime otoka Brača.

Posvuda po predjelu Bunje pronađeni su brojni fragmenti keramičkog posuđa i krovnog crijepa, a križevi uklesani na sarkofazima svjedoče o starokršćanskoj kulturi i povijesti ovog podneblja.

Govor kojim se služe Novoseljani u kolokvijalnoj praksi izrazito je sličan organskom govoru susjednih Selaca, s kojim dijeli brojne zajedničke jezične značajke. Jedan od zadnjih zanatlija u mjestu, koji je kadar predočiti nam dio starinskog svijeta davnašnjeg vremena, jest postolar Ivo Politeo. U njegovoj postolarskoj radionici još uvijek se u živoj uporabi nalaze brojni "mrtvi" predmeti koje malo tko može prepoznati, a još su rjeđi oni koji su u stanju izgovoriti njihov lokalni naziv.

Zaštitni znak Novog Sela zadnjih desetljeća svakako je gospođa Fani Politeo, koja svojim travarskim umijećem spravlja ljekovite pripravke i kreme za liječenje najrazličitijih bolesti. Istočni dio otoka Brača ionako je prebogat ljekovitim i samoniklim jestivim biljem, a najpoznatija stanovnica Novog Sela na dobrobit sviju maksimalno koristi njihova ljekovita svojstva.

Eksterijer mjesta Novo Selo ukrašen je brojnim kamenim skulpturama koje je izradio samouki kipar Franjo Antonijević (1950.). Stotine njegovih radova nalaze se u privatnim likovnim kolekcijama, a zbirka što je izložena u svojem stalnom postavu na ulazu u Novo Selo, zacijelo je specifična likovna domišljatost koja ni na nacionalnoj razini nema pravog pandana. Osim u kamenu, Antonijević svoje kipove i kipiće dlijetom oblikuje i u drvu. Posebice su zanimljivi njegovi kameni radovi u kojima se vide usjeci izrađeni frezom, jer električna rezalica inače ne ostavlja svojeg traga u materijalu. Ona se, inače, koristi uglavnom za rezanje ili brušenje kamena. Njegov umjetnički izraz pripada naivi, ostvaruje se i zaokružuje u svojoj amaterskoj zadovoljštini bez ikakvih pretenzija za profesionalnom recepcijom ili ambicijama, premda stručne prosudbe i vrednovanja Antonijevićevog djela nisu izostala.