h1

Ivo Vuković, prof.(I.I.1930. - 29.XI.2017.) Sahrana dragog nam pokojnika bit će u Selcima, I.XII.2017. u 14,30 sati. Počivao u miru Božjem

Ivo Vuković rođen je u Selcima, 1. siječnja 1930. godine, od oca Stjepana i majke Katice, rođene Bezmalinović., u obitelji sasvim običnih domaćih ljudi, otac je bio poljoprivrednik, a majka domaćica. Osnovnu školu završio je u Selcima, gdje je 1948. godine završio i obrtničku školu klesarsko-kiparskog smjera. Voditelj praktične kiparske nastave bio mu je Todor Rašković.

Kako to često biva, odlazak u grad otvorio mu je nove vidike. Dvogodišnju vojnu obvezu odslužio je u Zagrebu. U slobodno vrijeme najradije je obilazio muzeje i galerije, gdje se upoznao s najvećim vrijednostima likovne umjetnosti, slikarstva, kiparstva i arhitekture, hrvatske i šire. Uskoro se u Selcima zapošljava kao službenik u poduzeću obrade kamena i mramora, a zatim isti posao nastavlja u Splitu, gdje 1964. godine završava Gimnaziju za obrazovanje odraslih.

Potom slijedi ključni pomak u njegovom kreativnom razvoju - ljubav prema likovnoj umjetnosti koju je u sebi nosio od rane mladosti ponukala ga je da u Sarajevu upiše studij na odjelu likovnih umjetnosti Više pedagoške škole. Upravo u vrijeme zlatnog kraja 60-ih, kad se i kod nas događa širi kreativni uzlet i naprednija društvena strujanja, diplomira za nastavnika likovnih umjetnosti, 1967. godine. Zapošljava se u Osnovnoj školi u Selcima, a radi i u Školi učenika u privredi, također u Selcima. Kao nastavnik likovne kulture u osnovnoj školi pedagoški rad nastavlja do mirovine. U školi je obavljao i administrativno-računovodstvene poslove, a vodio je i administrativne poslove oko izgradnje nove školske zgrade.

U dugogodišnjem nastavničkom radu često s učeničkim radovima zapaženo sudjeluje na likovnim natječajima i izložbama, a osobite rezultate ostvario je na izložbama u Sarajevu, Zadru, Dubrovniku i Splitu. U nastavničkom radu posebno ga je krasio temeljni metodički pristup, to je bilo vrijeme kad je likovnost dobila vrijedna teorijska uporišta kroz sustavno povezivanje likovnih tehnika i elemenata. Motiv i tehnika nisu više bili zadani polazišni imperativi kao u neka prošla vremena, motiv i tehniku je valjalo pogodno izabrati, kako bi se kroz takav medij izrazili neki ključni likovni elementi poput tonske skale, kontrasta ili kompozicije. U takvoj sustavnijoj likovnosti Ivo se osobito razvijao i znanje prenosio na učenike.

Godine 2009. zajedno s Nevom i Srebrenkom Ursić osniva i počima izdavati kao suurednik tematske knjižice kroz Malu biblioteku „Selački korijeni". Povodom 70. godišnjice paljenja Selaca objavljuje knjigu Talijansko paljenje Selaca na Braču 9. kolovoza 1943. Iste godine Mario Španja priređuje knjigu Ivo Vuković - Mala likovna monografija koju je objavila Naklada Bošković.

Nadahnuti tekst dr. Drage Štambuka objavljen u ovoj monografiji donosimo u cjelosti:

Svijatelj vijenca

Ivo Vuković, dobri duh mjesta, čovjek koji s puno je mara i privrženosti svijao maslinov vijenac - znak čašćenja i slavljenja poezije u svim trima hrvatskim ča-kaj-što jezičnim dionicama, a kojeg bih - od njega zaprimljenog - stavljao potom, kao utemeljitelj, na glavu odabranom pjesniku ili pjesnikinji. Uvijek bi mi Ivo vijenac donio neposredno prije samog početka smotre, kojih pet do deset minuta ranije, u običnom nagrišpanom škartocu; u kojemu tako ležaše (o kako sam pažljivo primao ga u svoje ruke!) simbol Croatiae redivivae, i držao pred sobom na stolu kao graal.

Znao je Ivo da je vijenac maslinov svetinja; ta svijao ga je od mladih, podatnih grančica božanskoga driva otočkoga, i držaše ga dragocjenjenijim od suha zlata. Stoga tako marno i pristalo brinuše za ovu znakovitu odliku ovjenčanih pjesnika, poetae oliveati. Sveđer, više od 20 godina koliko traje Croatia rediviva, od palindromske, ratne 1991.

Ivina velika ljudska osjetljivost i moć razluke za bitno i plemenito, razumijevanje ljudskosti tuđe kao i vlastite, dahu primjer kako biti i kako živjeti. Oprezno, na njegov način, ali ustaljeno i posvećeno. Moja bezmjerna hvala i ljubav sliježe se pred njegove dveri zbog bespogovorne i potpune podrške ideji koineizacije i trojstvenosti hrvatskoga jezika. Za razliku od mnogih koji se brzo zamoriše i još lakše odustaše od potpiranja jezično-pjesničke smotre koja rodnim nam Selcima donije naslov svehrvatske pjesničke metropole. Dubinski je shvaćao značaj ove manifestacije i njenu uraslost u Selca, a koju i sam ukorijenjivaše na najizvrsniji način zaljubljenika i poslenika, pregaoca bez kojih ovakvih događanja nema niti ih može biti. Ugradio se u najosjetljiviji simbolički dio Croatiae redivivae slažući vijenac svakoga ljeta. Coronu tankih, pravilnih i zaokruženih grančica, kadšto s kojim plodom na njoj, godine Tadijanovićevog ovjenčanja umočenog u zlatoperku, eda predstavi zlatnoga skarabeja, simbol vječnosti, na dugovječnom i čilom pjesniku.

Dragi Ivo, prijatelju naš, zavrijedio sii ti maslinov vijenac harnosti - ter od srca ga u svojoj mašti stavljam na tvoju zaslužnu glavu, namještajući ga iznimnom pomnjom.Primjerom si kako se daje i dariva sebe svojemu malome, a preko ljudi poput tebe - i velikom, mjestu koje i jezično u sebi sadrži mnogost - plurale tantum, samo zbog takvih kao što si ti.

Dr. Drago Štambuk

Utemeljitelj Croatiae redivivae

Brasilia, 20. lipnja 2012.