Anđelko Jurun, rođ. 20. listopada 1925. god. u Selcima na Braču, umro na sv. Jurja, zaštitnika otoka Brača, 23. travnja 2012. u Buenos Airesu.
Naša, po sv. Franji, vjerna prijateljica Smrt zaskočila je Anđelka Juruna u 87-oj godini života. Iako ga je pustila da odživi više od prosjeka, zapravo da dovrši sve svoje osobne snove, došla je ipak prerano jer Anđelku se ostvario samo djelić od onoga o čemu je dnevno maštao i planirao za dobrobit Hrvatske, te to u razgovoru iznosio prijateljima. Zaskočila je i sve nas koji smo ga poznavali, povremeno viđali i družili se s njim u rodnim mu Selcima na Braču, Splitu, Zagrebu, Buenos Airesu i pratili njegova promišljanja, viđenja i rješenja problema koja tište mladu hrvatsku državu i njen puk.
Kao vjernici znamo da nas njegov odlazak samo privremeno rastavlja, da ovo nije kraj. Vjerujemo da je ovo novi početak i iščekujemo najljepši susret. Na rastanku s dragim osobama molimo da nam se oprosti sve što smo svjesno ili nesvjesno učinili jedni drugima kako bismo čisti i neopterećeni došli pred lice Gospodnje.
Anđelka poznajem kao čovjeka koji je napustio rodnu i voljenu grudu u potrazi za slobodom riječi, za slobodom djela, za slobodom iskazivanja ljubavi prema Domovini. Svi koji su ga poznavali i bili njegovi sugovornici, makar na kratko, pamte njegov otvoreni, iskreni nastup. Iskrenost je bila dio njegova identiteta. Isticati osobine i zasluge bilo bi preopširno, a isječci iz susreta s njim ostat će u mojim mislima i mislima svih mu sugovornika uzorom i poticajem za budućnost.
Živahnom razgovoru Anđelko je uvijek davao ritam: idejno neiscrpan, vrckast, a dubokouman i promišljen. Anđelko je živio argentinsku stvarnost, a snivao i promišljao uvijek i jedino Hrvatsku. U razgovoru s njim nikada nisam prepoznao niti najmanju naznaku mržnje prema bilo komu, želju za osvetom zbog nanesenih nepravdi, čak ni prijekor ili klevetu. Uvijek je bio u potrazi za istinom, sokoleći one koji vrludaju u tom traženju.
Doživio je priznanje suvereniteta Republike Hrvatske, ali i agresiju na Hrvatsku. Tijekom Domovinskog rata hrvatsku političku stvarnost je pratio analitički pozorno. Boljelo ga je nerazumijevanje i izokretanje stvarnosti od strane europske i svjetske javnosti dok su hrvatska mladež i nevino stanovništvo krvarili. O tomu je govorio i pisao uglednicima i moćnicima diljem svijeta - do najviše političke i intelektualne razine. Samo jedna opcija bila je njegova misao vodilja. Slobodna, neovisna Hrvatska. Samo jedna stranka bila je njegova stranka - to je bila Hrvatska.
Želio je da Hrvati budu prvi i najbolji, uzor i sol svijeta. Čak i onda kada je znao da je to nemoguće, neostvarivo.
Anđelko, ne zamjeri što ću Ti govoriti Ti. Danas kada si prešao prag vjere i konačno sve spoznao, u trenutku kada si postao Anđeo, a anđelima nikada nismo govorili vi, usuđujem se biti još bliži Tebi. Uostalom, i čuveni francuski pjesnik kaže da se kaže ti „svima koje volimo i svima koji se vole".
Kojim li si samo žarom pričao o bračkim težacima svoga djetinjstva, samoukim umjetnicima u obradbi kamena, intelektualcima koji su poznavali i razotkrivali svu svjetsku povijest. Radovao si se svakom uspjehu ili makar dobroj ideji rođenoj u Selcima. Prepoznavao si gospodarski probitak, brand u vrisku i kaduji, kamumilu, buhaču i žuki, smriški i manjigi, žejudu, oskoruši i umenduli, smokvi i maslini. Bogu si zahvaljivao na kamenu koji je proslavio Selca i Brač diljem svijeta. U svemu si vidio prosperitet Lijepe naše.
Nama koji smo Te slušali to je često djelovalo pjesnički i gotovo utopistički nestvarno, zanesenjački smiješno, a bilo je tako atraktivno, poticajno i nadahnjujuće. Govorio si nam o brandu onda kada smo mi pod tim podrazumijevali samo turističke kolone na uskim, prašnjavim cestama i gužve u trajektnim lukama. Bio si u svakom pogledu vizionar, i to od onih koji na budućnost gledaju s nepokolebljivim optimizmom. Iza Tebe ostale su divne ideje i priče o kojima ćemo razmišljati i radovati se njihovim ostvarenjima.
Bio si zagovornik znanja. To je pokretač svih uspjeha pojedinca i društva u cjelini, govorio si. Čudio si se što tvoja Selca nemaju više kamenoklesarsku školu, što nema kovača, maranguna... Bio si tužan nad činjenicom da nisu brojni ni oni koji su krenuli znanstvenim stazama. Boljela Te je spoznaja o prosječnosti koja se nadvija nad Selcima, ali i Hrvatskoj.
Kada sam čuo da si jedan od najredovitijih i najmarljivijih učenika u školi hrvatskog jezika u Buenos Airesu, zamislio sam se. Ti, splitski i zagrebački klasičar, koji si izvrsno poznavao hrvatski korijenski pravopis - polazio si školu hrvatskog jezika. Na moj upit: „Zašto, Anđelko, ulažete toliki trud kad hrvatski govorite bolje od mene?", odgovor je bio zadivljujuće jednostavan: „Ako ja kao starac putujem trideset kilometara do škole dva puta tjedno, sjedim u klupi pozorno slušajući profesora i pišem školski i domaći rad, tko od mlađih učenika može neopravdano izostati i preskočiti zadaću?"
To je bio naš Anđelko. Primjerom je želio pokazati i svjedočiti ono za što se borio i zalagao. Ta priča ostaje duboko urezana u moje sjećanje i ganutljivo me dira kod svakog spomena njegova imena.
Sjećam se s kojom si nostalgijom govorio o Selcima i o trenutcima koji su samo Tvoji, ali koje razumijemo mi koji ne živimo u rodnom mjestu. Ipak, tko može dočarati trenutke kada nakon dnevnih aktivnosti, izmoren obvezama, pokušavaš usnuti. Prije molitve, zatvarajući kapke, zamišljao si Radonju i Lokanjac, Trtor i Točilo... Mogao si točno prepoznati timbar zvona sa stare crkve. Ali navirale su Ti slike i katedrale svetoga Duje i zagrebačke prvostolnice. Brojna lijepa mjesta iz hrvatskog krajobraza bila su bliska Tvojim snovima.
U Tvom selačkom dvorištu zastave Hrvatske i Argentine trebale bi biti na pola stijega. Umro je rodoljub beskrajne ljubavi prema rodnoj Hrvatskoj i patriot svoje nove domovine Argentine.
Trudio si se i uložio sve da približiš Hrvatsku svijetu. Hrvatsku razvijenu, gospodarski snažnu, neovisnu i slobodnu. Hrvatsku u kojoj će živjeti radišan i zadovoljan seljak, marljiv i pošteno plaćen radnik, slobodan i neovisan intelektualac, bezbrižan i vedar učenik i student. Sanjao si Hrvatsku dobrih i poštenih ljudi.
Dragi Anđelko, za takvu Hrvatsku si živio i umro.
S ove strane rijeke ostajemo tužni što Te nema. Ispraćam Te u mislima i opraštam se od Tebe dragi Anđelko, u ime svih koji su te voljeli i cijenili.
Tvojim odlaskom Hrvatska je ostala bez poklisara, zagovornika i odvjetnika, bez čovjeka čije ime ostaje urezano u njenom i našim srcima. Molim Te nastavi biti njezin i naš zagovornik na nebesima. Ti to znaš i možeš i, nadasve, hoćeš. Stoga se usrdno nadamo, dapače, vjerujemo da će Tvoje molbe biti uslišene. U predvorju božanskih dvora neka Te čuvaju i prate Gospa Karmelska i blaženi Alojzije Stepinac.
Molit ćemo za Tebe, a Ti moli za nas osluškujući naše vapaje u ovoj suznoj dolini.
Tvoj sumještanin i brat u molitvi, Zoran Bošković.